PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Za odlazak u Moskvu srpski sveštenici su ponekad vodili sa sobom i „tumače“, ali obično im nijesu bili potrebni ti prevodioci, jer su sva pravoslavna duhovna lica dobro vladala crkvenoslovenskim jezikom.
Za pravoslavna crkvena lica ruska država je stvarala dobre uslove za njihov prolazak preko svojih prostora i za boravak u Moskvi i na taj način privlačila, tokom tog vremena, veliki broj gostiju, koji su stizali sa raznih strana, bez obzira na prepreke i probleme, koji su bivali sve veći. Povodom toga ruska vlada je bila zabrinuta i namjeravala je da ograniči broj onih koji su dolazili i ujedno sa tim smanji državne rashode za pomoć njima i za njihovo izdržavanje. U vrijeme Petra Velikog u Moskvu su propuštani samo oni predstavnici srpskih manastira, koji su već imali propusnice u svojim rukama, koje su ranije pribavili od prethodnih ruskih careva za dolazak u Rusiju za pomoć i za prolazak do Moskve. Ostala duhovna lica, kao i svjetovni narod ( obični Srbi, koji su pali u ropstvo, takođe su tražili pomoć od pravoslavnog ruskog cara ) dolazili su do ruske granice i u Sevsku dobijali hranu i skromnu „milostinju“, a onda odatle vraćani kući. Samo su rijetki srpski sveštenici, posebno oni koji su u prošlosti bili na usluzi ruskom carstvu, (na primjer, srpski manastiri su se dosta često bavili otkupom pravoslavih Rusa, koje su zarobili Turci) mogli da se nadaju mogućnosti za dobijanje nove propusnice.
U Upravi za inostrane poslove propusnice su izdavane po sledećem upustvu: u propusnicu je upisivano ime glavnog i odgovornog crkvenog lica, koje je predstavljalo manastir ( mitropolita, arhimandrita, igumana, episkopa ili „ko će ubuduće biti iguman u tom manastiru“ i imena ostale duhovne braće. U propusnicu je upisivan tačan datum dolaska sveštenih lica u Moskvu, kao i sastav tih delegacija, a upisivani su i dodatni uslovi. Na primjer, „na osnovu ove propusnice može se doći u našu Moskovsku državu poslije sedam ili osam godina sa grupom od tri ili četiri čovjeka, koji služe u manastiru“. ( Dakle, naznačeni manastir je mogao da pošalje za milostinju u Moskvu najviše do pet ljudi samo jednom u sedam-osam godine.) Uslovi za prolazak do Moskve su bili detaljno razrađeni u svakoj kasnije izdatoj propusnici i uz to su određivani rokovi dolaska izaslanika za svaki manastir pojedinačno, vjerovatno prema značaju, veličini i statusu manastira u srpskim zemljama. O tome je pisao i srpski istraživač St. Dimitrijević u glavi V: „Naši manastiri, koji su imali jače veze sa Rusijom i pojedinačni odlasci u Rusiju iz drugih nekih naših manastira“.
Za vrijeme vladavine Petra velikog ruska vlada je obezbjeđivala prolaz grupama strahih crkvenih delegacija bez ikakve carine na ruskoj granici.
Molbe i pisma, sa kojima su se mitropoliti i igumani srpskih manastira obraćali ruskom caru, sastavljana su u Srbiji prije odlaska na dugi put, a sa sobom su ih nosili njihovi izaslanici. Njih su pisali, po pravilu, na crkvenoslovenskom jeziku, a pošiljke su bile lijepo ukrašene i dobro upakovane i zapečaćene u manastiru iz kojeg su polazile. Na primjer, molba sveštenika iz manastira Rakovac, koja je bila upućena caru Petru I u oktobru 1701.godine, bila je na vrhu ukrašena ornamentom i grbom Srbije. Pogranični vojni starješine, kasnije gubernatori, otvarali su ta pisma i prosleđivali ih u Moskvu Upravi za inostrane poslove, gdje su uzimane u razmatranje zajedno sa ostalim zahtjevima srpskih sveštenika.
Iz pisama, koja su upućivana ruskom caru, saznajemo o teškom položaju srpskih manastira u Otomanskoj imperiji, o ugnjetavanju , mučenju i patnjama srpskog naroda, o čestim razaranjima i poharama, o velikim dažbinama i teškim nametima turske administracije srpskim zemljama. A kasnije i u Austijskoj imperiji krajem XVII i početkom XVIII vijeka, gdje su Srbi tražili spas za svoju vjeru, dobili su pritisak za pokatoličenje i progon pravoslavlja. U svojim pismima stari monasi su to ovako opisivali: „Živimo kao ovce među krvoločnim vukovima, koji progone pravoslavnu vjeru, a mi smo im se duboko klanjali i ponizno molili sa suzama u očima i doživjeli veliku tugu, siromaštvo i postali žrtve prokletih Agarjana (Turaka)“. Srpska duhovna lica su dolazila u Moskvu sa jednom jedinom nadom da vide „pobožnog, hristoljubivog ruskog cara, kojeg je Bog odredio za to mjesto“. Znajući za gostoprimstvo i srdačnost ruskog cara, srpski duhovnici su dolazili u Moskvu i zbog „vječnog življenja“. Moskva je bila sklonište i utočište srpskim sveštenicima najvišeg ranga.
Sačuvani su dokumentarni dokazi o čvrstim prijateljskim vezama srpskog i ruskog sveštenstva, koje su postajale još od davnina, a one su se odnosile na njihovu tijesnu duhovnu i kulturnu saradnju, o čemu svjedoče gore navedena dokumenta. Sredinom XVII vijeka duhovna lica iz Srbije su se na proputovanju zadržavala u Nikoljskom grčkom manastiru. U dokumentima postoje dokazi da je bivši mitropolit Mihailo došao na „vječno življenje“ u Rusiju i živio je u manastirskoj ćeliji u Trojice-Sergejevom manastiru od 1651.godine, odakle mu je car Aleksej Mihailovič dao saglasnost da ode 1654.godine u Aifon na hodočašće. 1657.godine on se vratio u Rusiju i car mu je dozvolio da dođe u Moskvu, gdje je bio primljen i smješten u istu ćeliju Troickog manastira, gdje je i ranije živio.
(Nastaviće se)